Kad je naša vojska i narod posle Albanske golgote prošao sve muke i nedaće kakva nijedna vojska u svetu nije prošla, brodovima je prevežena na ostrvo Krf a potom na ostrvo vido, na ostrvo Vido je naša vojska prebačena brodovima iz razloga što se narod Krfa plašio da naša vojska i narod boluju od tifusa iz tog razloga ih nisu primili da borave na Krfu nego su ih prebacili na ostrvo Vido. Ostvo Vido je u to vreme bilo nepošumljeno kako to danas izgleda, to je bilo ostrvo zvani „kamenjar“ i ostrvo „zmija“ potpuno ogoljen i kamenit. Francuska vojska je na takvim uslovima našim vojnicima podizala šatore u kojima su boravili naši vojnici. Da bude nesreća veća tih dana i meseci je neprekidno padala kiša i olujni vetrovi duvali. Naši vojnici iznureni, isrpljeni, gladni, bosi i goli su dnevno na stotine umirali iz razloga što im se nije mogla pružiti hitno nega, presvlaka i hrana. Naši vojnici su sahranjivani na ostrvu Vido u kamenjaru ili na bilo kome delu ostrva gde su se mogle kopati grobnice. Kada je svE to bilo popunjeno naša dečica majke Srbije su prevoženi čamcima od obale oko 300 do 400 metara i bacani u more tako je nastala „PLAVA GROBNICA „ nezabeležena u istoriji ratova. U prilogu smo Vam dočaralli originalne fotografije naših vojnika i dečice majke Srbije u kakvoj su se situaciji zadesili na ostrvo Vido i kako su sahranjivani. To je istinit događaj u istoriji jednog naroda koji se pola veka krio u nezaborav i nije se proučavao u našim školama a retko se i pominjao Prvi svetski rat odnosno Veliki rat.
Poseta ostrvu Vido koje odruženje saveza potomaka ratnika od 1912 do 1920 godine posećuje svake godine obično u Septembru mesecu. Ovo je čas istorije koje nam svake godine pre polaganja venaca i cveća u kosturnici održava predsednik udruženja gospodin Ljubo Marković pukovnik u penziji, predsednik republičkog odbora odnosno predsednik udruženja cele Srbije. Posle istorijskog časa se polažu venci i cveće u kosturnici, u ovoj kosturnici su sakupljene sve kosti naših vojnika i dečice majke Srbije koji su ostavili svoje živote na Krfu i ostrvu Vido.
Jecaj na grobu svoga druga – Odlomak iz knjige:
… Sudbina je ljudska čudnovata. Ljudi prežive najveća iskušenja: ratove, poplave, požare, rušenja aviona, potapanje broda, a izgube život – padom na ulici, uguše se za ručkom, izda ih srce dok sede u bašti …
… Rezervni narednik Novica Komnenović sa Rudnika, poginuo je pod neobičnim okolnostima. O tome nam je nedavno pričao prof. Tadija Pejović, očevidac od pre 62 godine. Evo te priče …
… Naša vojska imala je brzometne puške sa pet metaka i bile su izvanredne. Ali zbog stalne upotrebe u ratovima pa do dolaska na Krf 1916. godine, gotovo da više nisu bile za upotrebu. Odlučeno je da se one povuku i zamene francuskim puškama sa tri metka …
… Bilo je veoma dirljivo kada su vojnici predavali puške i uzimali druge, francuske. Sećam se dobro, komandant bataljona potpukovnik Vojislav Bumbaširević, naredio je da se postroji bataljon sa oružjem. Ispred bataljona u sanducima bile su francuske puške …. komandant održa i kraći govor:“ Koliko Nam je slave donela ova puška! po njoj nas je upoznao čitav svet. Uzdigla nas je visoko …“ Zatim je uzeo u ruke francusku pušku i nastavio, obraćajući se prvom vojniku: Daj, junače tu srpsku pušku, koja je sve neprijatelje tukla a evo ti puška kojom ćeš osloboditi svoju otadžbinu, svoje mile i drage i sve koje je neprijatelj porobio …“
… Prekaljenim ratnicima su potekle suze. oni su s tom puškom godinama drugovali i bila ima je deo života. neki su ljubili pušku, stavljajući je na gomilu…
Naročito mi je pao u oči rezervni narednik Novica Komnenović. ratovao je još od 1912 godine. Rekoh mu: ti Novice, poljubi pušku … A on će: “ Poljubih je vala, spasla mi je život toliko puta … Žao mi je što je predadoh … Nisam siguran da ću se sa ovom francuskom vratiti kući …“
… I zaista, nije se vratio: poginuo je na Solunskom frontu i to pod neobičnim okolnostima. Dogodilo se to za vreme zatišja na Katuncu, koje je trajalo od 17 avgusta do 12 septembra 1916 godine …
… Tog popodneva dođoše kuvari sa ručkom za vojnike. Pošto je Katunac bio pod gustom šumom visokih bukava, moglo se po njemu preko dana kretati bez opasnosti od neprijatelja.
… Za to vreme ručka opali jedna puška sa bugarske strane. to nije nikoga iznenadilo, jer se često dešavalo da Bugari pucaju … Ali, odmah posle ovog pucnja, dotrča vojnik i reče:“ Pogibe narednik Novica …“ Okupismo se oko vojnoka i svi u isti mah upitasmo: kako? Udari ga za vreme ručka puščano zrno u čelo … probi mu šlem i prođe kroz glavu … On se, kako je sedeo i ručao, samo zaturi na leđa i poče da krklja …
… Potrčim u tom pravcu, ne verujući …Ali, Novica je već bio mrtav … Zaista, čudnovata sudbina: tog dana je samo jedna puška opalila sa bugarske strane i to iz daljine, a ne sa bugarske predstraže … Bugarin koji je ispalio ovaj smrtonosni metak nije mogao nikoga da vidi. Pucao je verovatno iz nekog zadovoljstva, a zrno je pogodilo Novicu …
… Tada sam se setio njegovih reči, koje je izgovorio na Krfu prilikom zamene pušaka: „Nisam siguran“, rekao je , “ da ću se sa ovom francuskom puškom vratiti živ kući …“+
OSTRVO GOLGOTE, NADE I SMRTI – Ovako su izgledali naši Vojnici kada su stigli na ostrvo Krf i Vido. Ovo su originalni snimci tužnih događaja iz tog vremena a nikada nije zabeleženo u istoriji ratovanja.